Meštar Bogdan Bogdo Bilafer iz Strpa, malog mjesta pored Morinja, jedan je od rijetkih brodograditelja u drvetu, koji poznaju tradicionalnu vještinu izrade plovila. Zanat je „ispekao“ u nekadašnjem Remontnom zavodu „Sava Kovačević“ (Arsenal) u Tivtu tokom školovanja od 1956. do 1959. godine. O tim vremenima svjedoči i crno-bijela fotografija iz 1965. godine na kojoj se Bogdo slikao ispred radionice Arsenala, zajedno sa ekipom brodograditelja i svojim „učiteljem“, čamčarem Ivom Radovićem iz Strpa, uz koga je, kaže, zavolio ovaj zanat. Bilo ih je tada oko četrdeset zanatlija, a kasnije se taj broj smanjio na njih 20. Sjeća se ovaj 74-godišnji meštar da su sa njima na praktičnoj obuci bili i oficiri iz Indonezije i Kambodže, kao „nesvrstanim zemljama“ putem međunarodne razmjeneu bivšoj Jugoslaviji. Danas je zanatlija poput Bogdana Bilafera kod nas sve manje, dok sa druge strane, tradicionalna brodogradnja u drvetu u cijelom regionu sve više dobija na značaju kao nematerijalno kulturno dobro.
– Niko danas ne pridaje značaj ovom zanatu. Dok je bio Arsenal, imalo se gdje učiti o brodogradnji, sad je Porto Montenegro tamo, nema više gdje, jedino da se neko prekvalifikuje, da ugrabi zadnji voz da sa ovim starijima nešto nauči. Tu sam dok još mogu, pamćenje me još služi, ako neko hoće, stojim mu na raspolaganju. Kad bi to neko u ministarstvima prosvjete ili pomorstva prepoznao, rado bih došao da to znanje prenesem djeci – ako čekaju još deset godina, čamčarstvo će postati samo misaona imenica. Ne znam gdje će mladi raditi, što će proizvoditi, gdje će oni zaraditi penziju u ovom novom sistemu. Mladi ljudi ne mogu naći posao i onda se moraju prekvalifikovati. Trebalo bi da se ovo znanje revitalizuje, da Boka kotorska zaštiti ovaj zanat kao dio nematerijalnog kulturnog nasleđa – poručuje meštar Bogdo Bilafer. Iza njega je ogromna praksa, preko 30 godina – u „Arsenalu“, gdje je radio u timu brodograditelja, proveo je 32 godine, plus beneficije od šest godina – ukupno, kaže, oko 38 godina. Penzionisan je kao VKV brodograditelj. U svojoj privatnoj praksi lično je, od nacrta do završnog dijela, napravio dva glisera, jedan dužine 3,2 metra, drugi oko 3,8 metara, a kasnije je napravio i četiri nove barke, od kojih je njegova „univerzalka“, napravljena `69. godine, i dan-danas na vezu u mandraću ispod kuće.
– I nakon 47 godina još je u dobrom stanju, kako je onda napravljena, tako je sačuvana i danas. Vodio sam računa da sve bude učvršćeno, konzervisano, te ona danas ne pušta ni kapi vode. Pomalo je koristim za ribarenje – kaže stari meštar. Objašnjava nam da se ovaj zanat, kad je počeo učiti, zvao „brodograditelj u drvetu“, a neki ga danas nazivaju i „čamčar“ ili „kalafat“, kako kažu u Dalmaciji.
– Za tri godine školovanja se moglo dosta naučiti, ko je bio zainteresovan. Pošto sam rano ostao bez roditelja, bio sam prinuđen da rano počnem da zarađujem za život. Majka mi je poginula noseći hranu partizanima 19. novembra 1945. godine, dva dana prije oslobođenja Boke kotorske, 21. novembra. Otac Gracija Bilafer je radio u Americi, tada je dosta ljudi odavde išlo tamo da zaradi nešto, jer su familije bile velike, brojne, a kuće male. Kad se vratio iz Bostona, sagradio je ovu kuću 1938. godine, a onda se zaposlio u Arsenalu u jedro-užetarskoj radionici. Imao sam devet godina te 1952. godine kad mi je otac umro – priča Bilafer. Čim je stasao i računao da može da se „odgurne“, sa 18 godina počeo je da radi privatno. Mogao je, kaže i da plovi, ali je u to doba više bio stimulisan kao zanatlija.
– Niko nije bio sretniji od mene kad sam u 18. godini završio remont prve barke – „pasare“ i kad sam je na vesla odvezao njenom vlasniku Radovanu Ognjenoviću u Risan. Bio je zadovoljan, a meni se činilo da sam za džabe radio, samo kad sam ja krenuo i „probio led“ da sam se „proslavio“. Sa 19 godina sam, prije vojske, napravio jedan gliser od šperploče. Onda nije bilo plastike, bila je kombinacija šperploče i drveta, radio sam vani, u dvorištu, prisjeća se meštar Bogdo. Poslije prakse, kad je stekao pravo, išao je na visoku kvalifikaciju, pa je i to položio, tako da ima sve što je bilo potrebno u toj struci. Do sada je remontovao i popravio na stotine glisera, jahti, čamaca „od Igala do Bara, a među njima je i „gondola ljubavi“ kapetana Mihaila Ognjenovića iz Risna, koju je Bogdo obnovio za njenu 60-godišnjicu i ona je danas u plovnom stanju.
Supruga Mila je Bogdu bila desna ruka, te je kao njegova dugogodišnja bračna saputnica i asistentkinja u brodogradnji, od supruga naučila toliko, da nije morao da joj govori koji alat treba da mu dodaje, na koji način i na koje mjesto da pridrži dasku, što je majstoru odgovaralo, s obzirom da se u zanatu ne može bez pomoćnika. Zato je Bogdo jedno vrijeme radio zajedno sa kolegom Žarkom Bubonjom u Perastu, gdje su imali hangar u prizemlju palate Smekja. Kod ovog vrsnog zanatlije u „Arsenalu“ su učile generacije đaka – ako je iko htio da nešto nauči, imao je od koga da nauči i mogao se odmah osamostaliti. Njegovi učenici u Arsenalu bili su Igor Brkan i Gojko Popović iz Tivta, Duško Lazarević iz Bigova, koji su radili ili još uvijek rade privatno.
– Učenice brodograđevnog odsjeka Pomorske škole u Kotoru dolazile su preko ljeta po mjesec dana kod mene na praksu, bilo je više cura, njima je ta struka odgovarala. Bio sam određen ispred Brodogradnje da im držim stručni dio nastave, vodio sam ih po brodovima, objašnjavao im... Pola dana sam radio sa učenicima, a pola u gradnji ili remontu barki u svojoj radioni u Strpu. Volio bih kad bi neko sada organizovao neki kurs starih zanata, ja bih mogao toj djeci još predavati, ili bar pomoći, da im pokažem, ako ne znaju raditi. To su cijele studije, koje treba odraditi, povezati, shvatiti, kaže vrsni majstor, dodajući da je kao brodograditelj pravio makete i crtao projekte: „Mogao bih predavati inžinjeru, on jeste učio više od mene, ali nije vidio, opipao, a ja i jedno i drugo“.
– Materijal mora da bude prve klase, otpadak je u drvenoj brodogradnji ogroman – od 45 do 60 odsto otpatka. Za rebra se koristi murovina (dud) ili brijest, za glavni dio, pramčanu statvu i krmeni dio sa kobiliocom – to je hrast, čisto drvo. Kad se rebra postavljaju na kobilici, na određenoj širini međusobno probušena i vezana sa tom kobilicom, to mora da je sve učvršćeno dok dođe do postavljanja oplate. Centrirano, pod visak, pod libelu sve, a taj dio gdje se gradi čamac, on mora isto da bude „pod konac“, obično se radi na zemlju. Završni dio, oplata radi se na kraju od borovine ili munike, a zatim i sjedišta. Drvo treba da je osušeno, bez čvora i da ima prirodne krivine, jer ako uzmete ravnu dasku koja se danas prodaje na skladištima, onda je veliki otpadak. Pošto ide u slovo „S“, ona siječe brazde drveta i dolazi do pucanja prilikom savijanja, jer svaka daska u pramcu, malo manje u krmi, mora se kuvati u vrućoj vodi ili se grijati plinom sa „brentačom“, da bi došla na onu poziciju, gdje bi trebala da se prilagodi. Inače, nema te sile da se ona bez toga stavi, to je ogroman posao – opisuje detalje gradnje meštar Bogdo i dodaje da ga danas „godine pritiskaju“, te radi manje, ali za vrlog majstora uvijek ima posla. Međutim, materijal za izradu barki je vrlo teško nabaviti – brijest, hrast, munika, bor, murva, kojih je prije bilo dosta, bile su zdrave i ta se krivina mogla ubrati i koristiti za izradu nekog dijela koji je bio potreban. Danas murve niko ne sadi, a ako su stare, ako im je „srce“ propalo, onda, kaže Bogdo, nisu za brodogradnju. Raduje ga što u Baru ima neki čovjek koji radi drvene barke, ima ih i u Prčanju, Bijeloj, ali ih je malo ostalo. Kao dobar primjer navodi Hrvatsku, gdje su se kompletno vratili drvenoj brodogradnji zbog jedrenja, takmičenja ili ribarenja.. Za njih plastika ne postoji kao takva, mada i ona ima svoje odlike, ali nije stabilna koliko je to drvena barka. Kad vas uhvati olujni vjetar sa plastičnom barkom, da vam stane motor, vi na vesla ne možete doći, a sa drvenom se možete svuda provući i spasiti život, zato što je ona masivna, rađena je tako da se može probiti na vjetar, pojašnjava vrsni majstor. Bogdo i Mila Bilafer žive danas sa sinom Darkom, a od drugog sina Gracije, koji živi u Tivtu, imaju tri unuke: Tijanu, Mašu i Mionu.M.D.Popović
Mladi hoće brzu zaradu
Mladi čovjek danas hoće odmah da zna kolika mu je dnevnica, iako nije naučio, iako ne zna. Ja ne mogu znati kolika mi je dnevnica, pogotovu ako se radi o remontu. Morate odvojiti vrijeme da skinete stari dio, treba da se promijeni, pa ako treba da se napravi šablon da bi se napravio novi dio, sve se to radi prije izrade novog dijela. To je veliko „gubljenje vremena“, vrlo teško ga je i procijeniti. Najvažnije je da imate volju i ljubav za to. Dobro je ako se to može negdje učiti, jer je i prostor za rad zahtjevan – treba imati veliku halu, hangar ili dvorište – objasnio je majstor Bogdo.
Univerzalke za prevoz cementa i pijeska
Drvena barka bila je prevozno sredstvo, sredstvo za ribarenje, održavanje, za transport građevinskog materijala – primorska kuća koja nema barku isto je kao kad si negdje u brdo pa nemaš konja ili magarca. Nekad su svi ljudi ovdje koristili drvene barke – sve ove ponte što vidite, svi mandraći su nekad bili puni teretnim barkama, većim od ovih današnjih, koje su prenosile građevinski materijal-pijesak, cement, kamen – sve što se radilo uz obalu, sve se transportovalo drvenim barkama – na vesla do Kotora, čak do Krtola, kuće su ljudi gradili barkama. Obično su te barke imale i jedro, ako vlasnik zna da iskoristi snagu vjetra – pojasnio je Bilafer.
Ručna šega i teslica glavni alat
Ranije nije bilo mašina kao danas, sve se radilo ručno – četiri barke napravio sam pilanjem ručnom šegom. Još jedan važan alat je teslica – 90 odsto posla s njom radim, u brodogradnji se bez nje ne može. Sve kosine, sve što treba da se dovede pod liniju, sve se to ručno mora otesati. Najmanje 400-500 radnih sati potrebno je da se barka napravi na ovaj način, a sad su mašine, sad se ta norma može svesti na možda 380 sati. Druga stvar koja poskupljuje izradu ješto od 45 do 60 odsto otpadak u brodogradnji – ako date 1.000 eura za materijal, 500 eura bacate, možete nešto da iskoristite, ali teško. Ni drvo ne može da se nađe, ima da se nađe za stolariju, a stolarija i brodogradnja su dva različita zanata – za nas je važno da drvo ima prirodnu krivinu, da odgovara onom šablonu koji ste napravili, ne mora da bude 100 posto, ali bar 50 odsto da ima te prirodne krivine, (rebra se moraju praviti od približne krivine, a ovaj dio oplate se pojedinačno svaka za sebe krivi na određenu poziciju. Ako neko hoće da ima drvenu barku kao unikat i hoće da je plati, to obično ide 50 odsto u materijalu, 50 odsto radna snaga. Ako potrošite 2.000 eura materijala još toliko za ruke, oko 4000 eura dođe ta barka. A to je vrlo skupo ako za 1.000 eura može kupiti plastičnu, on se odlučuje za plastičnu. Skupo je i održavanje: kad uhvati godine, počne da puca boja, onda barku svake godine treba farbati, a za to treba i adekvatna priprema. Kad se uredno održavaju one traju po 50-60 godina – precizan je meštar Bogdo.